Moje ime je Tatjana Trupeljak Lučić, certificirani sam praktičar za DIT (DEEP INTEGRATIVE THERAPY) HIPNOTERAPIJU i PETER HESS ZVUKOTERAPIJU.

Dugi niz godina sam radila sa ženama u svijetu šminke i kozmetike. To je iz nekog hobija i ljubavi prema ljepoti preraslo u profesiju. No kako se sa godinama mijenjao koncept ljepote, i kako se promijenio način života, s vremenom me taj posao sve manje ispunjavao.

Šminka i kozmetika su se prije koristile za naglašavanje ljepote i osobne individualnosti, i to je bio posao koji sam sa zadovoljstvom radila. Ali se taj pristup ženama počeo mijenjati na način da se počela nositi maska na licu (samim time skrivala se njihova prava osobnost), i da su počeli dolaziti trendovi masovnog kopiranja izgleda određene osobe, a svi znamo da svaka žena ima svoj faktor koji baš nju čini takvu posebnom i sa kojim iskače iz mase jednoličnosti.

To je uvelike imalo i loš psihološki efekt na žene, nažalost, jer se time gušila njihova originalnost, i rušilo njihovo samopouzdanje. U ozbiljnijoj mjeri je djelovalo na mlade djevojke koje se u tim osjetljivim godinama labilne jer se još traže, pa se to naveliko koristi jer ih se stavlja u kalup koji im ne pristaje, koji je nametnut od društva, nije njihov… posljedično nezadovoljstvo je neizbježno. Pa se tako svaki termin šminkanja ili prodaja šminke polako počelo pretvarati u jedan psihološki igrokaz, u kojem sam ja zaista htjela pomoći ženama, ali to više nisam mogla iz tih cipela…istinska ljepota žene dolazi iz unutarnjeg sklada i harmonije, što se veže i na to da u današnjem užurbanom vremenu, prepunom obaveza i stresa, jako teško postiže.

Kada sam postala majka, i sama sam u svim silnim obavezama (posao, djeca, kućanstvo) počela gubiti sebe i postala rastresena. To me počelo brinuti jer nisam htjela takav primjer pružati svojoj djeci. Sigurna sam da će se u ovome pronaći jako puno žena, jer je danas jako teško održati zdravi balans između poslovnih obaveza i majčinstva.

Rastrgane i iscrpljene obavezama, anksioznost i stres počeli su vladati našim životima. Kako to obično biva, i život se u svemu tome pobrine za dodatne udarce, poteškoće ili tragedije, te se ili trgnemo u toj borbi ili se prepustimo očaju. Opcija odustajanja ovoga puta za mene nije dolazila u obzir. Duboko u sebi sam znala da moraju postojati načini kako da si čovjek pomogne, kako da se opet sam sa sobom poveže i dođe u svoj mir, jer kada smo u miru i dobro, odmah se i oko nas stvari i situacije harmoniziraju sa time. Dodatnu motivaciju su mi dala moja djeca i njihova okolina u vrtiću (ali ni škole nisu izuzetak), jer kako se mijenjao način života nama odraslima, uveliko se to odrazilo i na djecu.

Autizam, ADHD, nemogućnost zadržavanja fokusa i mnoge druge dijagnoze koje su djeca počela dobivati, dok su roditelji ostajali bespomoćni jer se sami suočavaju sa ‘bolestima modernoga doba’ i traže izlaze i rješenja.

Djeca su naša budućnost, na mladima svijet ostaje, i to je nedopustivo. Počela sam primjećivati da su i te dijagnoze neka vrsta poziva u pomoć…baš kao što se dogodilo i kod nas žena, samo se manifestiralo na drugačiji način- napadaji panike,depresija,samosabotaža.… Što sam više proučavala i educirala se, to sam sve više potvrda dobivala da sve te ‘bolesti’ i jesu jedan iskreni krik našega tijela i duše da se probudimo prije nego bude kasno i prije nego simptom preraste u nešto gore. Nešto ne štima, i to nije put kojim trebamo ići, to je istinski poziv u pomoć. Dobra vijest je da postoji rješenje za sve te probleme, i samim time što sada čitaš sve ovo i ti si u potrazi za istim. Drago mi je da mogu svoje iskustvo podijeliti s tobom, i pomoći ti na način da pronađeš sebe i otpustiš svoje simptome (nazovimo to tako) prije nego se pretvore u prave zdravstvene probleme.

Opisat ću to slikovito – zdravlje počinje brigom o sebi kada se počnu paliti lampice, a ne onda kada motor već stane…budi tu za sebe, jer ti najbolje čuješ te pozive svoje duše i vidiš obrasce, kako bi mogli što kvalitetnije i ljepše uživati u predivnoj vožnji zvanoj ŽIVOT.